Zanimljive su priče o granicama. Granice posjeda, granice obzora, granice Mediterana, državne granice, etničke granice, granice između vanjskog i unutarnjeg prostora, granice između ljubavi i mržnje, granice izdržljivosti, granice do koje nam pogled doseže.
Tko stvara granice?
U knjizi Mediteranski brevijar Predrag Matvejević određuje granicu Mediterana pomoću vegetacije: ‘Crnogorica se na sjevernim obalama našeg mora negdje miri s bjelogoricom i prihvaća je, negdje je pak potiskuje i odbija. Makija i šiblje bolje se slažu. Grab, kesten i bukva, jablan i jasen dopiru do obale, ali ne s jednakim uspjehom. Smokva produžuje mediteransku među prema zaleđu, tamo gdje sustaje maslina.’
Što su to granice?
Odražavaju li svi ti kilometri suhozida ispruženi po brdima i dolima Dalmacije i zapadne Hercegovine u našoj percepciji granice posjeda ili stvaraju sliku krajobraza kao nezamjenjive percepcije mjesta? Stoljeća truda lokalnih težaka pretočena su u prirodu kakvu danas poznajemo. Nije li to smisao svakoga arhitektonskog djela? Uostalom, svako djelo nastaje na granici.
Odgovor na ovo pitanje pokušavam odgonetnuti stojeći na brežuljku iznad zapadnohercegovačkog sela Bijača. Pogled uokviruju s istoka zvonik i čempresi susjednog sela Zvirići, sa sjevera ostaci kule Herceg Stjepana iznad Ljubuškog te sa zapada obrisi Biokova. Ovu cikloramu shvaćam kao ishodišnu točku autorske skice. Kao obris ideja. A kamene kućice razasute po okolnim zaseocima svojim krovovima i uokvirenim prozorima čine ulogu šaptača ideja lokalne tradicije.
Obiteljsko imanje se prostire na približno 35 000 četvornih metara. Zamišljeno je da funkcionira samostalno i neovisno o uzgoju poljoprivrednih proizvoda i ostalih prehrambenih namirnica, gdje sama arhitektura nastoji biti integralni dio ovog koncepta. Program ujedinjuje: kuću za vlasnika, gostinsku kuću, gospodarske građevine, domarovu kuću, prostor za meditaciju, sportske i rekreacijske terene s popratnom građevinom, voćnjak, povrtnjak, vinograd (nasadi caberneta, shiraza i plavca), maslinik, nasade ljekovitog bilja, autohtono raslinje. Svi ti sadržaji obgrljeni su kolajnom od suhozida.
U arhitektonskom opusu tandema Ćurković-Zidarić i njihovog ureda 2A projekti obiteljskih kuća zauzimaju primarnu ulogu u razumijevanju njihovog stvaralaštva. Prolazeći tijekom godina faze stvaralaštva i analizirajući odnos zatvorenog i otvorenog, prožet kroz strogo zadani volumen, njihov je odnos prema opni/plaštu divergentan. Napuštajući svoju ranu, bijelu fazu stvaralaštva, sve više se suočavaju s preispitivanjem i tretiranjem opne kao prepoznatljivog znaka. Primjenom reciklirane cigle, klinkera, bakra, eternit ploča, metala i boje analiziraju smisao i svrhu svakoga primijenjenog materijala, pozorno ih birajući i komponirajući u korpus građevine s besprijekornom izvedbom u detalju. Veliki broj tih građevina smješten je u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni, gdje su arhitektonska djela taoci takozvanog ‘katastar urbanizma’. Te kuće su i danas kao neki bijeli jahači pravednosti u preriji urbanoga Divljeg zapada.
Projekt obiteljskog imanja bio je arhitektima Ćurković-Zidarić u potpunosti novi izazov. Građevine nisu vezane ni uz kakav katastar (ili nije primaran), nema odredbi o urbanim pravilima, nisu traženi visokosofisticirani materijali i detalji pri izvedbi. Pristup projektnom zadatku suočavan je s tlom, vegetacijom, hladovinom, pogledom i kao najvažnije – umijećem lokalnog majstora. Nakon te spoznaje jasno nam je da je za parterno popločenje i pročelje korišten isti i jednako obrađen kamen iz lokalnog kamenoloma, vežući se tako s kamenom ‘in situ’ koji nalazimo u starom i novom suhozidu. Tu vrstu vapnenastog kamena nalazimo na cijelom imanju. Grupiranjem građevina na vrhu brda (vlasnikova kuća, gostinska kuća i gospodarska građevina) preslikava se memorija mjesta hercegovačkih sela gdje su sva sela grupirana po zaseocima kao svojevrsni nukleusi života. Često se zaseoci nazivaju po prezimenima stanovnika. Razlika je samo u tome što su svi ti zaseoci formirani pod brdom, uz prisoje ili osoje, put ili rijeku. Uza sve ono što je donosilo život. Rijetko su ti nukleusi formirani na vrhovima. Vrhovi su ostavljani za fortifikacije, što pokazuje burna povijest tih graničnih predjela, te kapelice i groblja uokvireni čempresima kao simbolom težnje prema nebu. Zato ovo imanje ima elemente fortifikacija i oblikovne imitacije zaseoka, te komunicira s kampanelima, preslicama i čempresima lokalnih nekropolisa. Sami kubusi građevina svojom opnom od lokalnog kamena i bijelim okvirima interpretiraju lokalnu građevinsku tradiciju, no svojim proporcijama i omjerima ujedno je karikiraju. Projekt koristi i karikira tradiciju koliko mu to dozvoljava autorska gesta. Jako važna komponenta ovih građevina osim njihove opne je odnos natkrivenih, nenatkrivenih i zatvorenih prostora, koji su po logici hlada i putanji Sunca stvarani, dubljeni ili izbacivani. Zato stvoreni međuprostori ovih građevina pod snažnim sjenama zalazećeg Sunca na solidu kamenih zidova u meni bude sliku De Chiricove perspektive. Možda nadrealne komponente i služe da bismo bolje razumjeli našu realnost.
Zato u stvaralaštvu nema granica. Živimo s tradicijom i prirodom. Svojim radom pokušavamo se nametnuti i prirodi i tradiciji. Uzimamo prostor od prirode. Znamo da prirodu i gravitaciju nikad nećemo pobijediti. Važno je stvarati da bismo mogli sanjati.